Wilde's flowery style, and flowery is precisely the word I'd use for his writing, was quite a shock after the austere words loaded with meaning in Hesse's books I've read lately. Wilde's a British dandy, a flamboyant gentleman cultivated in controversy and classical education; valued much more in those times than nowadays. Dorian's, and through ( Read more... )

Dani su mi prekratki. Već tjednima. Strka i zbrka, stalno neke obaveze, dogovori, ljudi koji računaju na tebe i očekuju. Stalno nešto čekaju. I iz dana u dan, kako se budiš, i ideš na autopilotu, obavaljaš sve te stvari, liježeš navečer opet u krevet i za par sati opet tako. Pretpostavljam da tužni ljudi, i ljudi kojima je život predosadan ( ( Read more... )

Jedna od mojih omiljenih pjesama govori o pjesnicima. Dok ih ona slavi, ova druga govori o onoj tamnoj strani svih jadnika koji gore za svoje ideale. No nekako, i smisao je ideala da iza njih stoji groblje izgorjelih.

Les plaintes d'un Icare
Charles Baudelaire

Les amants des prostituées
Sont heureux, dispos et repus;
Quant à moi, mes bras sont rompus
( Read more... )

An intro to the poem from the mouth of the brilliant Tyler Durden:

"You're the all-singing, all-dancing crap of the world."

We, indeed, are the all-singin, all-dancing crap of the world. So what? It's what living's all about. Enjoy your Matoš:

Bodies

bodies bodies
everyplace everywhere
spilled scattered ( Read more... )

Već sam pisao o Namárië. Ali nikad nisam čuo da je netko pjevao o njoj.

Click to view

I already wrote about Namárië. But I never heard somebody singing about it.

Sutra mi je rođendan. Bolje rečeno, kad završim s pisanjem ovog posta, već će mi biti rođendan. Venus mi je već dala poklon. Kao i uvijek, poklonila mi je baš ono što sam si želio najviše. Ona ima taj dar, da uvijek sluša potiho kad nešto govoriš, i kao da zapisuje kad su ti se oči zažarile za nečim ili kada si rekao da ti se sviđa - to stavlja na ( Read more... )

Someday, I might write a post about a lonely, ruined house that once stood in downtown Zagreb; where once Vidrić dwelt. Until then, adieu to the Zagreb he remembered in his own immortal words:

Adieu

Lightly against my back
A mandolin rocked
And my coat folded open.
Purple darkness
Covered my eyelids
From sun, wind and wine.

But it moved my hand
That ( Read more... )

Predivan dio pjesme Labud Djevojka Maka Dizdara. Zanimljivo, da djevojka predstavlja subjekt a ne objekt pjesme (ona otključava, otvara, otklapa, otpečaćuje)...

Labud Djevojka

...
Otključah devet dveri
Otvorih devet odaja
Otklopih devet kovčega
Otpečatih devet pečata

Ali ne otključah
Ne otvorih
Ne otklopih
Ne otpečatih

Pečat
Tvoga
Srca

Mak Dizdar

***

A part of ( Read more... )

II

Što kad srce osjeti
a um ne može smisliti?
Kad nema više riječi,
kako govoriti?
Kad srce zine, vrišti - a usta šute.
Kad nema više riječi.
Tišina.

Kad osjećaji progone
a ne možeš oblikovati jedino oslobođenje
od njih?
Kad je pjesma
tlapnja,
bez riječi.
Bez smisla.
Bez naslova.
Tišina.

***

II

When the heart feels
what the mind cannot?
When there are no words,
how can ( Read more... )

Novac

Plakahu čovjek-stvori:

Mrtav je Bog!

Sjedio bog na obali mora

dok mu zelen-prsti pleli mrežu

od duša i snova čovjek-stvora

Pleli od onog što svi pod ružu

čovjek-stvori skrivajuć' meću

jer svoju srž neće da izlažu

Krili su oni tugu i sreću

sve sveto i drago i milo i

posebno ono nisko u biću

što svak čovjek-stvor u sebi nosi.

Pleo je on od toga mrežu ( Read more... )