Just another title
Dragi LJ!
Evo još jedan od mojih negativne energije rentanja po tvojoj beskrajnoj roli wc papira. Jučer sam htjela pisati no nisu mi dali. Nisu mi ništa dali, a ja im uvijek dozvolim. Jučer sam nakon 4 sata piljenja kod Tihane koje je prošlo puno bolje nego do sadašnjih naših dejtova, počela sam se spremati za planinarenje. Nije trebalo biti ništa specijalno. Sljeme, ja sam se brinula jer nemam poštene gojze i jer nemam zimsku jaknu. No kada je stara čula da idem, rekla mi je jesam ja normalna, pa biti će jako hladno. To mi je opet onaj urez, kao i bilione njenih priča, jer imam programiran sustav ona je u pravu (kao i za Vanessu, pa ona ti je ipak prava prijateljica / not = pa joj oprosti). Pa sam se počela premišljati, iako sam htjela ići, rekla sam joj da se trebam kretati, da smršavim, jer svaki dna mi kupuje glupa peciva za doručak, a ja ne jedem kruh, i onda drami kada ne pojedem to. Rekla je da bolje ne, da ću se smrznuti, da idu ljudi s kojima nisam best friends, jer sam outsider grupe. Što je dovelo da otkažem im, i kažem da mi je žao. Luka je došao doma, i popizdio na mene. Počeo me jebati da ne mogu okriviti druge ljude za svoje odluke. Jer sam ja kriva što sam se dala nagovoriti i jesam. Nakon toga počeo je šutati i razbijati stvari. Rekao je da mu idem na živce, da me želi zadaviti, da dramatiziram za svaki kurac, da će se zbog mene odseliti i dao bog da krepale stara i ja od gladi. Otišao je kupiti sladoled. Ja sam rekla mami da ja to stvarno više ne mogu. Te da se želim odseliti. Stara je rekla da može, ali da prvo počnem zarađivati neku svotu s kojom se mogu odseliti. Ja sam rekla da stvarno to ne mogu, i da ću ili kod Petre živjeti, spavati u njenoj polu sobi, pa joj plaćati 100 eura, ili ići u beskučnike. Ona je rekla da ako odem da će ona dobiti infarkt. Ja sam rekla da ja nemam problema s time, da što ako skupljam boce. tako i onako to radim svaki dan. Ne da mi je to primarno zanimanje, ali za 5 kn dnevno skupim. Luka je počeo šiziti i rekao da začepim, jer ja mu idem na živce, da opet dramatiziram i da nisam sposobna živjeti sama. Ja sam rekla mami da nije u tome stvar, već da u realnosti ja nisam sposobna si naći posao, nisam sposobna da me ljudi poštuju. Ja je nisam sposobna ni biti. Da se mi moramo rastati, jer imamo nezdrave odnose, i da takva tortura koju od Luke dobivam ja ne mogu podnijeti, svaki dan na wc-u plakati. Neće ići bolje od ovoga. Ona je rekla da ću se sramotiti i biti podložna još većem zlostavljanju nego od Luke. Ja sam rekla da ima ljudi koji znaju da skupljam boce, a tako i onako sam beskućnik, prijavljena sam na lažnoj adresi jer me se ne može prijaviti zbog već navedenih priča (znaš onu da po zakonu jedino mogu kada ostvarim svoju prvu nekretninu). Mene nije sram što skupljam boce. Nemam normalan život, ali spavati na ulici i "doma" gdje zidovi su crni od plijeni (ne pamtim kako uopće išta izgleda kada je bijelo bilo), gdje spavam na spužvi staroj skoro 50 godina (neću ni opisivati kako ta spužva izgleda) koja li je razlika. Rekla sam joj da možda na ulici se naučim izboriti za sebe. Rekli su da će nazvati psihijatriju opet i da će me opet zatvoriti. Zašutila sam. Za 2 sata sam se ispričala. Iako je Luka rekao da ga boli kurac za moje isprike. Čitav život vrištim. Nemogu više. Za dva mjeseca ću prihvatiti prvi jadni posao posao za 2.200 i živjeti dalje ispod kamena. Kada mama umre s tom plačom si neću moći ikakvu nekretninu kupiti i opet ću biti na ulici. Ne postoji ikakva normalna budućnost. Ne postoji normalan život. Ne postoje super heroji. Nakon toga sa svojim zadnjim novcima kupila sam trash mađioničarski sako koji si je Karla kupila. Mislim da ga duboko u sebi nisam ni htjela, već sam samo htjela biti Karla. Sada nemam ništa novaca, a svi očekuju da nešto častim to što nemam posao. Rođendan će mi, i opet će htjeti da častim. Ja sam samo mislila sir nauljiti i ispeći kruh. Jer nemam za drugo. Nemam više ništa. Majka je rekla da nije sve tako crno, te da ja samo jako mrzim samu sebe. Ja mislim da je ona slijepa na boje, jer naši zidovi su svi crni od plijesni.
Neki dan sam se uhvatila čistiti stvari, i rješavati se smeća. Majka je pukla što sam bacila 4 regista koji su još prije početka osnovne škole, žuti i izvitopereni, žuti su i papiri i knjige u njoj. Plijesan ih je izvitoperila, smrdili su i imali 2 prsta paučine na sebi. Što će nam to? Samo i dalje živimo u ovome paklu. Ja doma ne mogu napraviti skulpturu za izložbu, i sada bi trebala prostor u studiju plaćati, a za to nemam novaca. To je i problem cijelog projekta.
Maloprije Luka je otišao u Bosnu. Ja ću provesti cijeli dan unutra. Sjedeći na stolici. Postati ću još deblja. Luka me je gađao svojim cipelama, Hiru i mene, jer je bio živčan. Strah me da će mu se nešto dogoditi. Nije dobro tako reagirati. Čak mi je i book skoro razbio, a možda i je, jer je s njime lupao o policu, a tamo su mi svi radovi.
Jako sam tužna. Jedino što je ovaj tjedna prošlo je bilo odlazak kod Tihane a radimo za Ladu. No i to ne podnosim. Ona ima jako visoko mišljenje o sebi. I samo prvi put je došla sa idejom da bi trebali nastaviti se na staru ilustraciju. Većinu vremena ona sere po mojim idejama, i uzela je moje prastare skice sa jedne radionice, i objavila ih kaos 100% njezin radi, od ilustracije, fotografije, kolaža. Poludjela sam na to rekla sam joj da makneme to, ili da me potpiše, ali dobila sam samo prodike da dramim. Da to nije ništa strašno, i da je to ona vidjela i da je nju to inspiriralo (neznam za što osim za krađu mojih radova) te ako smo mi tim, da je sve njeno moje (a njenog nema ništa) i da je sve moje njeno. Lako tako.
Uglavnom kada smo kod nje, ja sjedim za svojim računalom i radim što mi kaže. Kao i uvijek. Ono što prezirem. Sada za jako malo novaca, netko tko mi je kao partner, sjedi mi iza leđa i govori, sada to zarotiraj, sada podigni gore, sada to obojaj u zeleno. Čak nije ni koncept mogla dobro napisati. Ono što sam napisala,a ona je poslala Ladi, se najviše i svidjelo. Iako je bilo sve onako kako sam rekla. No prije nego što nastavim dalje, da se razumijemo, ja ne stremim tome da budem glavna. Znam da ljudi to znaju krivo protumačiti, jer bijes i želja da ovaj put bude put kada će se mene poslušati ili poštovati. Samo jednom, jer je bilo puno puta kada sam bila u pravu, i potrošeno vrijeme i energija bi se izbjeglo, a i ja bi se osiječala kao ljudsko biće. Da vrijedim nešto. Da postojim. No da se vratim na priču. Ništa prvog djela nije prošlo. Pa smo se opet dogovorile za rad, ali opet ona nije ništa napravili. Niti istražila, niti skicu postavila, niti koncept. Sada je bilo ok, jer pošto sam sve donijela. Malo je prihvačala moje stavove, pa i nije bilo toliko loše. Naradila sam se ko kreten, pogotovo jer sam radila u čudni položajima, jer ona inzistira da radim kraj nje, pa se ona išla leći, dok sam ja radila na podu, u poziciji da ona može gledati ekran. I za što nakraju. Za prokeltih 1000 kn ako i toliko dobijem.
Kako ću ja iz ovoga pobijeći.