End It
Dragi LJ
Evo zbilja sam bastard no uspjela sam dokazati svojima da nema nikakve šanse da se naši životi promijene. Malo se krivo osjećam no istina je. Izgubili smo sud u Osijeku. Svi su poludjeli. Jer u presudi smo Luka i ja označeni kao zlotvori i lešinari, kako je teta cijelo vrijeme nam se derala i prijetila nam se. Svi kažu da nije normalna presuda te da je politički orijetirana, jer rekla sutkinja da smo se mi referirali na stanje za vrijeme rata kada je teta pričala da nije ni bilo rata, tj. da ju citiram "da li se to uopće moglo zvati ratom". I to da nismo htjeli baki na pogreb ići. Stvar je u tome što sutkinja je srpkinja, pa smo mi eveldori bili na kvadrat. ako ikada dođe da puknem ubiti ću tu četnikušu i sve što je izašlo iz njene proklete pičke. Izrekla je takve grozne stvari o nama, i nije uzimala u obzir išta, skoro su pale sumnje da je tata i bio bakin sin. Svi su se uzrujali. Stvar je u tome što mi baku od rata nismo vidjeli. Kada je teta napravila dramu dok su bili kod nas za vrijeme rata i odveli je u nepoznato. Kada je teta bila na tatinom pogrebu, nakon toga smo se pola godine čuli preko telefona, no onda je teta počela poklapati slušalice (tada je djeda umro) i nakon toga više ništa nismo znali o njoj. Blokirala nas je, a za bakin pogreb smo saznali kada smo pozvani na ostavinsku raspravu, što je bio šok. Nismo ni znali da je umrla. Ništa ni smo znali. Svi su užasnuti i ljuti razočarani te se žele suditi. Mama je rekla da će se tužiti dokle može, pa makar potrošila svu svoju ušteđevinu. Ja se jedina ne bi tužila. I svi su ljuti sada na mene. ali čemu. Ja sam znala da će to tako biti. Što mi je to sve trebalo. Povlačenje po ročištima. Gubljenje godišnjih na sve to. Plačući jer mi teta govori da mi pljuje na grob mrtvog oca, i još milione drugih gorih stvari koje je izrekla prije nego što je ostavinska počela. A jedino što ja želim je da je tata živ.
Ne mogu više živjeti. Iz dana u dan mi se plače. Svaku bitku, svaku pravdu izgubim. Sada kada je slučajno dio moje obitelji upućen u kako je moj život težak, ispričali su se, s one zašto nisam rekla kako mi je, al kome to treba. Ivi i Denisu je sada žao za onaj Uskrs od prije 2-3 godine kada sam u suzama trčala doma. za svaku riječ koja je izašla iz mojih usta su me pilili. Argument im je bio da izgledam tako jadno, da se dam zajebavati, dok ustvari život mi je toliko u kurcu da i jesam jadna. Dok se ja ljutim na mamu jer mi nije stala na stranu.
Sada se svakih par dana čujemo jer se boje da ne počinim samoubojstvo. Denisa je to užasno pogodilo, jer prije 10 godina, kada nije znao kroz što prolazim, a nitko od nas nije ni znao kroz što ću još proći mi je rekao da se trebam ubiti, i to dok sam njega tješila. Rekao mi je, da njegov život je u kurcu, ali moj, moj je nepopravljiv, on se razmišlja ubiti, ali ja bi se trebala ubiti. Sada svako malo to želi ispraviti. No mene nije briga.
Ja se ne želim tužiti jer nema smisla trošiti novce koje nemamo na nešto što ćemo izgubiti. Bolje da potrošimo ih na nešto drugo. Ja sam se pomirila s time, kao što sam se i pomirila da ću do kraja svog života, koliki god on bio, spavati na podu. Mene je susjed bio optužio da sam mu razbila kaliće i uništila boju na ogradi. Čovjek me psovao na ulici 2 mjeseca jer je Lea to rekla, iako sam bila 2 tjedna u tom periodu bolesna. Nisam izlazila cijelo ljeto to vani jer mi se prijetio, napadao me pred drugim susjedima, sve dok se žena iz videoteke nije vratla sa godišnjeg i zgrožena pičkaranjem upučenim 11godišnjoj djevojčici, pokazala mu snimku sa kamere gdje Lea rabija kaliće i guli boji sa ograde. Nikada se nije ispričao. Nitko meni nije vjerovao. Tako je i danas, ostala sam bez posla zbog laži, ljudi s kojima sam na keramici me nevole, dobila sam opomenu za Španjolski iako mi je sama firma 4 puta mijenjala mentora, a čak i sama svađa s Anom je zasnovana na laži. A to su samo smeča ispod zanoktice većih sranja mog života. Jednostavno ne mogu. Neću reći da sam nevinašce, i ja sam radila sranja, i gluposti, no 90% svog života sam žrtva i dosta mi je toga. Tako sam umorna. Neda mi se boriti za išta, ikakve istine govoriti jer nitko neće ih slušati. Samo sam jako umorna i prazna. Nemam više ni sliku sebe u glavi, ne sanjam o ničemu, ne pamtim kada sam pomislila na muškarca ili ženu. Ne želim si kupiti nove cipele. Neki dan mama mi je kupila HP knjigu, ja sam joj se zahvalila, ali na meni se vidjelo da ju ne želim. Ona je rekla, pa to je za tvoju policu. Ja sam bila vjerojatno bezobrazna pa joj rekla za koju policu. Ona je mislila na činjenicu da nikada neću imati policu, što i je istina, no ja sam mislila na još goru stvar, jer ja uopće ne vidim policu.