Woman who run with wolves
Naslov, Žene koje trče s vukovima, mitovi i priče o arhetipu Divlje žene, proizašao je iz proučavanja biologije divlje prirode, posebno vukova. Studije o vukovima canis lupus i canis rufus nalikuju historiji žena, što se tiče njihova duha, a i njihovih muka. Zdravi vukovi i zdrave žene dijele određene psihičke značajke: istančana osjetila, zaigran duh i pojačanu sposobnost za odanost. Vukovi i žene po prirodi su skloni povezivanju, ljubopitljivi i posjeduju veliku izdržljivost i snagu. Duboko su intuitivni, pokazuju iznimno zanimanje za svoje mlade, svojega druga i svoj čopor. Iskusni su u prilagođivanju stalno promjenjivim okolnostima; žestoko su nepokolebljivi i vrlo hrabri.
A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njih tvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistili divljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostavljajući ni traga. Načini na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vukove i žene upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, prvi mi se put kristalizirala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice duše - leptire. Značajke svake od tih vrsta pružaju pregršt
naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktivnoj psihi.
Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz.
Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljima se trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre su se trebale slagati u šumi noću, a priče su se trebale pričati izvan dosega odraslih ušiju.
U prirodi su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazala su da se smrt ublažava novim životom. Kad sam iz ilovače iskopala “indijanske perle”, trilobite, shvatila sam da su ljudi tu već dugo, dugo. Učila sam o
svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama.
Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mladunaca - to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanja smrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škakljivo hodale po ruci, učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje na vrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks.
Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od žena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kao ugar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo dušu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostor na drveću, u špiljama, šumama i ormarima. Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdje ih niko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi bacile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili odjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sama odjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom.
Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su zlostavljali djecu jednostavno nazivalo ‘strogima’, kad se o duhovnim ranama krajnje iskorištavanih žena govorilo kao o ‘živčanim slomovima’, kad se djevojke i žene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i čvrstim brnjicama nazivalo ‘pristojnima’, a one druge žene, koje bi se na tren ili dva
uspijevale istrgnuti s lanca, označavalo kao ‘zle’.
Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svoj život kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i rodice prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila haljinu i šešir. Ali moj je predivan rep često provirivao ispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe.
Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma, pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnom povratu.
Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradicionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskudna ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim ženama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženski način, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već skoro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene.
Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune žena koje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaženje i
pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika.
Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid, tako da možemo razaznati i krenuti putem koji je naša divlja narav napustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put još nije izgubio, nego i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene, urođenoga instinktivnoga sebstva.
Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena, stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima duboke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači svirati na instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači rabiti riječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena.
Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i priziva natrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo joj zaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali negdje u srži je poznajemo, težimo ka njoj; znamo da nam pripada i da mi pripadamo njoj.
Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskog odnosa, a u biti i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene optočen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pa makar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Neke žene “okus divljine” snaži tijekom trudnoće, tijekom dojenja svojih mladih, tijekom čuda promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom njegovanja ljubavnog odnosa kao što bi neko njegovao voljeni vrt.
Ti prolazni “okusi divljine” dolaze tijekom tajanstvenosti nadahnuća: Ah, evo ga - joj, sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima.
Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa, da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu
novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje.
Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage da je zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast
i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati.
Kada žene ponovno uspostave odnos s divljom prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom, stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu i izazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su žene s Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učiteljica, divlja
majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjski život, bez obzira na sve.
Dakle, riječ divlja ne rabi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, nego u izvornome smislu, u kojem znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete ko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti.
Budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav. Kojiput se zove “žena koja živi na kraju vremena”, ili “žena koja živi na rubu svijeta”. A ta criatura uvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgubili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvu zagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama.
Dakle, na španjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka pod rijekom, la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka.
Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna. Na jeziku navajo, ona je na’ashje’ii asdzáá, paučića, koja tka sudbinu ljudi, životinja, biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih drugih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živi oduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja.
Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija nego praksa. To je psihologija u pravom smislu te riječi: psyché - duša i logos: poznavanje duše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube
sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju previše, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divlja žena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljudsko srce upravlja fizičkim tijelom.
Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uništenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti. Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora, ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego - vlastiti ili tuđi.
Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska psihologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja. Ona jest što jest, i čitava je.
Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često je pritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je zabrane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom, opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Divlju ženu. Čak i najpotlačenija žena ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i najuhvaćenija žena štiti to mjesto divljega
sebstva, jer intuitivno zna da će se jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati.
Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće koje oživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijati na dotad nezamislive načine. Kad se ne pozabavi tim urođenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi, psihologija izdaje žene, izdaje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekom matrilinearne loze.
Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao saveznikom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuću očiju. Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjesme i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj. Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo suprotno. Divlja
narav sadržava golem integritet.
To znači utvrditi teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti.
Pa onda šta je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova - ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život.
Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole.
Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovuda, ovuda”. Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze.
Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo.
Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu.
Naivne žene kao lovina
Najmlađa sestra, najnerazvijenija sestra, predstavlja vrlo ljudsku priču o naivnoj ženi. Nju će privremeno zarobiti vlastiti unutarnji uhoda. Pa ipak, na kraju će se osloboditi, mudrija, jača, pa će odmah znati prepoznati prepredena grabežljivca svoje psihe. Psihološka priča koja je utkana u pripovijest odnosi se i na stariju ženu
koja još nije u potpunosti naučila prepoznavati urođenoga grabežljivca. Možda je više puta započinjala taj proces, ali ga u nedostatku vodstva i podrške nije još dovršila.
Zato je podučavanje pričama tako korisno: one predstavljaju inicijacijske karte, tako da se čak i djelo koje je naišlo na prepreku može dovršiti. Priču o Modrobradome mogu iskoristiti sve žene, bez obzira na to jesu li vrlo mlade, pa tek uče o grabežljivcu, ili ih se proganjalo i uznemiravalo desetljećima, pa se sada napokon pripremaju na zadnju i odlučnu bitku s njim.
Najmlađa sestra predstavlja kreativni potencijal unutar psihe. Nešto što teži radosnome i plodnomu životu. No, dolazi do obilaznice kad pristane na to da je osvoji zao muškarac, jer instinkti kojima bi to primijetila i onda učinila drugo, nisu cjeloviti.
Psihički gledano, mlade djevojke i mladi dječaci kao da zatvaraju oči pred činjenicom da predstavljaju lovinu. Premda se čini da bi život bio mnogo lakši i manje bolan kad bi se svi ljudi rađali širom otvorenih očiju, to nije tako. Mi se svi rađamo kao Anlagen, kao potencijal u središtu stanice: u biologiji Anlage je dio stanice koji se opisuje kao “ono što će postati”. Unutar Anlage nalazi se prvotna supstancija koja će se s vremenom razviti i od nas učiniti cjelovitu osobu. I tako žene provode svoje živote oživljavajući Anlage. Priča o Modrobradome obraća se buđenju i odgoju toga psihičkoga središta, te ozarene stanice. Stoga, najmlađa sestra pristaje na brak sa silom za koju vjeruje da je vrlo otmjena. Brak u bajci predstavlja potragu za novim
statusom, odmatanje novoga sloja psihe. No, mlada je žena zavarala samu sebe. Isprva je osjetila strah od Modrobradoga. Bila je oprezna. Pa ipak, radi malo užitka tamo u šumi ona krene protiv intuicije. Gotovo su sve žene to bar jednom iskusile. Ona na to uvjeri samu sebe da Modrobradi nije opasan, nego idiosinkratičan i
ekscentričan. Joj, baš sam bedasta. Zašto me odbija ta bezvezna plava brada? Njezina divlja narav već je onjušila situaciju i zna da je modrobradi muškarac ubojit, no, njezina naivna psiha odbacuje to unutarnje znanje.
Takva pogrešna procjena gotovo je rutinska kod žena koje su toliko mlade da im se alarmni sustav još nije razvio. Ona je poput siročeta vučića koji se valja i igra na čistini, a ne obraća pozornost na teškoga risa koji mu prilazi iz sjene. U slučaju starije žene koja je toliko odcijepljena od divljine da jedva čuje unutarnja upozorenja, ona također ide dalje uz naivan smiješak. S pravom se pitate je li se sve to moglo izbjeći. Kao i u životinjskome svijetu, mlada djevojka uči prepoznavati grabežljivca prema majčinu i očevu učenju. Bez roditeljskoga nježnoga vodstva ona će zacijelo rano postati lovinom. Kad pogledamo unatrag, svima nama su, bar jednom, kad nismo pazile, kroz prozor noću kradomice ušle neka izazovna ideja ili
poluočaravajuća osoba. Pa premda nose balaklavu preko lica, drže nož među zubima i imaju vreću novca prebačenu preko ramena vjerujemo im kad nam kažu da rade u bankarstvu.
Pa ipak, razne skupine vršnjaka, kulturalne sile ili psihički pritisci mogu mlado žensko, osobito od dvanaeste godine, čak i uz mudru skrb njezinih roditelja, odvući od vlastite istine, pa tako počinju prilično bezglavi rizici koje poduzima kako bi sve samo otkrilo.
Među vukovima, kad ženka ostavi svoje mladunče kako bi otišla u lov, mladi pokušavaju krenuti za njom iz brloga i niz stazu. Ona reži na njih, baca se prema njima i nasmrt ih prestraši, tako da na kraju trče prema brlogu, posrćući i prosklizavajući od žurbe. Majka zna da njezini mladunci još ne znaju odvagnuti i procijeniti druga stvorenja. Oni ne znaju ko je grabežljivac, a ko nije. No, s vremenom će ih naučiti, strogo i dobro.
Ženama, kao i vučićima, treba takva inicijacija, nešto što nas nauči da unutarnji i vanjski svijet nisu uvijek mjesta gdje vrijedi ono pravilo “udri brigu na veselje”. Mnoge žene nemaju čak ni one osnovne upute o grabežljivcima koje vučica daje svojim mladuncima, kao npr.: ako ti prijeti i veće je od tebe, bježi; ako je slabije, odluči što želiš učiniti; ako je bolesno, ostavi ga; ako ima bodlje, otrov, očnjake ili oštre kandže, kreni unatrag i idi u drugom smjeru; ako ugodno miriše, ali je omotano oko metalnih zubaca, prođi.
Najmlađa sestra u priči nije samo naivna glede vlastitih mentalnih procesa i potpuno neupućena u ubojite aspekte svoje psihe, već je mogu zavesti i užici ega. A zašto i ne? Sve mi želimo da sve bude predivno. Svaka žena želi sjesti na konja okićena zvoncima i odjahati u nepreglednu zelenu i senzualnu šumu. Svi ljudi žele dospjeti u raj već tu na Zemlji. Problem je u tome da se ego želi osjećati predivno, ali od jake želje za rajskim, spojene s naivnošću, ne postižemo ispunjenje, nego postajemo
hranom za grabežljivca.
Ta spremnost na brak s čudovištem zapravo se stječe kad su djevojčice vrlo mlade, obično prije pet godina starosti. Uče ih da ne vide i da umjesto toga uljepšavaju sve vrste grotesknosti, bile one ljupke ili ne. To učenje razlog je zbog kojega najmlađa sestra može reći: “Hmmm, ova brada nije baš tako plava.” To rano učenje da budu “ljubazne” natjera žene da se ogluše o svoju intuiciju. U tome smislu, zapravo ih namjerno uče da se predaju grabežljivcu. Zamislite vučicu koja bi svoje mlado učila da bude “ljubazno” prema ljutitoj lasici ili prepredenoj dijamantnoj čegrtuši. U priči čak i majka pristaje na tu igru. Odlazi s njima na piknik. Ni jednoj kćeri ne upućuje ni riječi opreza. Moglo bi se reći da biološka majka ili unutarnja majka spava ili da je i sama naivna, kao što je to slučaj kod vrlo mladih djevojčica ili žena bez majki.
Recimo, na primjer, da neka naivna žena stalno pogrešno odabire svojega partnera. Negdje u glavi zna da je taj obrazac jalov, da bi trebala prestati i slijediti neku drugu vrijednost. Često čak i zna što valja poduzeti. Ali postoji nešto što nas vuče, neko očaranje Modrobradim, koje nas tjera na nastavak toga razornoga obrasca. U većini slučajeva žena smatra da će se, ako se samo još malo dulje drži toga obrasca, onaj rajski osjećaj koji traži zacijelo pojaviti već u sljedećemu trenutku.
U drugoj krajnosti, žena koja je ovisna o nekoj opojnoj tvari vrlo vjerojatno u primozgu ima neki zbor starijih sestara koji govori: “Ne! Ne dolazi u obzir! To je loše za mozak i loše za tijelo. Odbijamo nastaviti.” Ali želja za nalaženjem raja vuče tu ženu u brak s Modrobradim, preprodavačem droga psihičke opojnosti. U kakvoj se god dvojbi žena našla, glasovi starijih sestara u njezinoj psihi stalno je prizivaju k svijesti i preklinju da donese mudre odluke. Oni predstavljaju one glasove u primozgu koji šapuću istine koje žena želi izbjeći, jer predstavljaju kraj njezine maštarije o Pronađenom raju. I tako dolazi do sudbonosnoga braka, miješanja slatke naivnosti i huljskoga nesvijetloga. Kada Modrobradi odlazi na put, mlada žena ne shvaća da živi manje, a ne više, premda ju je potaknuo da učini što god želi - osim te jedne stvari. Mnoge su žene doslovce živjele u bajci o Modrobradom. Udaju se dok su još naivne prema grabežljivcima, pa izaberu nekoga ko razorno djeluje na njihov život. Odlučne su u želji da “izliječe” tu osobu ljubavlju. Nekako se igraju “kuće”. Moglo bi se reći da su provele mnogo vremena govoreći: “Ta njegova brada nije baš tako plava.”
Napokon će žena, koja je tako zarobljena, vidjeti da joj je nada u pristojan život za nju i njezinu djecu sve manja. Valja se nadati da će napokon otvoriti vrata u sobu u kojoj leži sve razaranje njezina života. Dok je možda ženin partner uistinu taj koji omalovažava i razara njezin život, urođeni grabežljivac unutar njezine psihe surađuje pri tomu. Sve dok ženu tjeraju da vjeruje kako je nemoćna i/ili je podučavaju da ne primijeti svjesno ono za što zna da je istina, njezini će ženski impulsi i darovi njezine psihe i dalje biti za odstrel. Kad se ženin mladenački duh vjenča s grabežijivcem, zarobljena je ili zauzdana u onome trenutku u životu koji je trebao predstavljati pupanje. Umjesto da živi slobodno, ona počinje živjeti lažno. Grabežljivac daje lažno obećanje da će žena nekako postati kraljicom, a zapravo planira njezino umorstvo. Postoji izlaz iz svega toga, ali valja imati ključ.
A opet, i jedne i druge su proganjali, uznemiravali, lažno za njih tvrdili da su proždrljivi i podli, prekomjerno agresivni, manje vrijedni od svojih klevetnika. Oduvijek su metom onih koji bi počistili divljinu, ali i divlje predjele psihe, uništili ono instinktivno, ne ostavljajući ni traga. Načini na koje oni koji ih ne razumiju proganjaju vukove i žene upadljivo su slični. Dakle, dok sam proučavala vukove, prvi mi se put kristalizirala ideja arhetipa Divlje žene. Proučavala sam i druga stvorenja, medvjede, slonove i ptice duše - leptire. Značajke svake od tih vrsta pružaju pregršt
naznaka o tome što valja znati o ženskoj instinktivnoj psihi.
Premda je tada još nisam nazivala tim imenom, Divlju ženu zavoljela sam kad sam još bila dijete. Bila sam više estet nego atlet, a jedina mi je želja bila da budem ushićeni lutalac. Umjesto stolaca i stolova, draži su mi bili tlo, drveće i špilje, jer sam na tim mjestima osjećala da se mogu osloniti o Božji obraz.
Rijeka je uvijek zvala da je se posjeti kad padne mrak, po poljima se trebalo šetati, tako da mogu proizvesti svoj šuškav govor. Vatre su se trebale slagati u šumi noću, a priče su se trebale pričati izvan dosega odraslih ušiju.
U prirodi su me udari munja upozorili na naglu smrt i prolaznost života. Mišja legla pokazala su da se smrt ublažava novim životom. Kad sam iz ilovače iskopala “indijanske perle”, trilobite, shvatila sam da su ljudi tu već dugo, dugo. Učila sam o
svetoj umjetnosti samoukrašavanja s leptirima monarh na vrh glave, krijesnicama kao noćnim nakitom i smaragdno-zelenim žabama kao narukvicama.
Majka vučica jednom je ubila jedno od svojih smrtno ranjenih mladunaca - to me upoznalo s grubom sućuti i potrebom pripuštanja smrti umirućima. Dlakave gusjenice, pak, koje bi padale s grana, pa se ponovno penjale natrag, učile su me jednoumlju. Kad su mi škakljivo hodale po ruci, učile su me kako koža može oživjeti. Penjanje na vrhove drveća naučilo me kakav će osjećaj jednoga dana biti seks.
Moja poslijeratna generacija odrastala je u doba kad se od žena pravilo infantile i kad ih se tretiralo kao imovinu. Držalo ih se kao ugar… ali na sreću, uvijek je bilo i divljega sjemena koje bi donio vjetar. Premda njihovo pismo nije bilo odobreno, žene su i dalje prašile. Premda njihovo slikarstvo nije bilo prepoznato, i dalje je hranilo dušu. Žene su morale moljakati sredstva i prostore koji su im bili potrebni za njihovu umjetnost, a kad ih ne bi dobile, krčile su prostor na drveću, u špiljama, šumama i ormarima. Ples se jedva podnosio, ako uopće, pa su plesale u šumama gdje ih niko ne bi vidio, ili u podrumima, ili dok su izlazile kako bi bacile smeće. Samoukrašavanje je izazivalo sumnju. Radosno tijelo ili odjeća povećavalo je opasnost od ozljede ili seksualnog nasilja. Sama odjeća na ženinu tijelu nije se mogla nazivati vlastitom.
Bilo je to doba u kojem se roditelje koji su zlostavljali djecu jednostavno nazivalo ‘strogima’, kad se o duhovnim ranama krajnje iskorištavanih žena govorilo kao o ‘živčanim slomovima’, kad se djevojke i žene u uskim korzetima, s kratkim uzdama i čvrstim brnjicama nazivalo ‘pristojnima’, a one druge žene, koje bi se na tren ili dva
uspijevale istrgnuti s lanca, označavalo kao ‘zle’.
Pa sam tako i ja, kao i tolike žene prije i poslije mene, živjela svoj život kao prerušena criatura, stvorenje. Kao i moje prijateljice i rodice prije mene, i ja sam klimavo posrtala u visokim petama i nosila haljinu i šešir. Ali moj je predivan rep često provirivao ispod ruba suknje, a uši su mi se trzale dok mi šešir ne bi pao bar preko oba oka, a kojiput odletio i na drugu stranu sobe.
Nisam zaboravila pjesmu tih mračnih godina, hambre del alma, pjesmu izgladnjele duše. No, nisam zaboravila ni radostan canto hondo, duboku pjesmu, riječi koje se sjetimo kad radimo na duševnom povratu.
Poput staze kroz šumu koja je sve uža i uža, pa se na kraju potpuno izgubi, kreativnoj, nadarenoj, dubokoj ženi prebrzo ponestane tradicionalne psihološke teorije. Tradicionalna psihologija često je oskudna ili pak potpuno nijema kad se radi o dubljim temama važnim ženama: arhetipsko, intuitivno, seksualno i cikličko, ženske dobi, ženski način, ženino znanje, njezina kreativna vatra. Tim se temama već skoro dva desetljeća vodi moj rad na arhetipu Divlje žene.
Ženska pitanja duše ne mogu se tretirati tako što će je se utisnuti u neki prihvatljiviji oblik prema definiciji neke nesvjesne kulture, a niti je oni koji tvrde da su jedini nositelji svijesti mogu saviti pod nekim intelektualno prihvatljivijim kutom. Ne, to je već milijune žena koje su započele kao snažne prirodne sile natjeralo da postanu autsajderi u vlastitoj kulturi. Umjesto toga, cilj mora biti ponovno pronalaženje i
pomaganje ženina lijepa i prirodna psihičkoga oblika.
Bajke, mitovi i priče pružaju shvaćanja koja izoštravaju naš vid, tako da možemo razaznati i krenuti putem koji je naša divlja narav napustila. Upute koje nalazimo u pričanju jamče nam da se put još nije izgubio, nego i dalje vodi žene dublje, pa još dublje, u njihovo znanje. Tragovi koje svi pratimo tragovi su arhetipa Divlje žene, urođenoga instinktivnoga sebstva.
Nazvala sam je Divljom ženom, jer upravo te riječi, divlja i žena, stvaraju llamar o tocar a la puerta, bajkovito kucanje na vratima duboke ženske psihe. Llamar o tocar a la puerta doslovce znači svirati na instrumentu imena kako bi se vrata otvorila. To znači rabiti riječi koje izazivaju otvaranje prolaza. Bez obzira na to koja kultura utjecala na ženu, ona intuitivno razumije riječi divlja i žena.
Kada žene začuju te riječi, budi se staro, prastaro sjećanje i priziva natrag u život. Radi se o sjećanju na apsolutno, nesporno i neopozivo srodstvo s onim divljim ženskim, na vezu koja je možda sablasna zbog zanemarivanja, koja je zakopana prejakim pripitomljavanjem, zabranjena okolnom kulturom ili, pak, neshvaćena. Možda smo joj zaboravili imena, možda se ne oglasimo kad ona zazove naše, ali negdje u srži je poznajemo, težimo ka njoj; znamo da nam pripada i da mi pripadamo njoj.
Rođene smo unutar toga temeljnoga, elementarnoga i suštinskog odnosa, a u biti i proizlazimo iz njega. Arhetip Divlje žene optočen je alfa matrilinearnim bićem. Postoje trenuci kad je iskusimo, pa makar usputno, a onda poludimo od želje da nastavimo. Neke žene “okus divljine” snaži tijekom trudnoće, tijekom dojenja svojih mladih, tijekom čuda promjene u njima dok odgajaju dijete, tijekom njegovanja ljubavnog odnosa kao što bi neko njegovao voljeni vrt.
Ti prolazni “okusi divljine” dolaze tijekom tajanstvenosti nadahnuća: Ah, evo ga - joj, sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekoga tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatimo kako smo malo vremena posvetili mističnom ognjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kreativnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima.
Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili u pustinju ili u snijeg i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak da je još živa, da nismo propustili priliku. A kad pronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi je sustigle, da raščiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu
novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje.
Kad je žene jednom izgube, a onda ponovno nađu, trsit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovno steknu, borit će se iz sve snage da je zadrže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnosti, rada i igre ponovno se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast
i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi iz zadovoljstva poslom i pothvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati.
Kada žene ponovno uspostave odnos s divljom prirodom, nadarene su stalnom, unutarnjom gledateljicom, znalkinjom, vizionarkom, proročicom, nadahnjivačicom, intuitivnom osobom, činiteljicom, stvarateljicom, izumiteljicom i slušačicom. One ih vode, predlažu i izazivaju blistav život u unutarnjem i u vanjskome svijetu. Kad su žene s Divljom ženom, činjenica te veze žari kroz njih. Ta divlja učiteljica, divlja
majka, divlja mentorica podržava njihov unutarnji i vanjski život, bez obzira na sve.
Dakle, riječ divlja ne rabi se ovdje u svojemu modernome pejorativnom smislu, u kojemu znači izvan kontrole, nego u izvornome smislu, u kojem znači živjeti prirodnim životom, u kojemu criatura, stvorenje, posjeduje urođen integritet i zdrave granice. Te riječi, divlja i žena, navode žene da se sjete ko su i o čemu se kod njih radi. Stvaraju metaforu koja opisuje silu koja utemeljuje sve žene. Utjelovljuju silu bez koje žene ne mogu živjeti.
Budući da je šutljiva, vidovita i instinktivna, cantadore je poznaju kao mudru ili znalačku narav. Kojiput se zove “žena koja živi na kraju vremena”, ili “žena koja živi na rubu svijeta”. A ta criatura uvijek je starica-stvarateljica ili božica smrti ili djeva u padu ili razne druge personifikacije. Ona je i prijateljica i majka svima koji su izgubili put, svima kojima treba učenje, svima koji moraju riješiti kakvu zagonetku, svima onima koji lutaju i traže po šumama ili pustinjama.
Dakle, na španjolskome je zovu rio abajo rio, rijeka pod rijekom, la mujer grande, velika žena, luz del abyss, svjetlo iz ponora. U Meksiku, ona je la loba, vučica i la huesera, koštanka.
Na mađarskome je zovu ö, erdöben, ona iz šume i rozsomák, kuna. Na jeziku navajo, ona je na’ashje’ii asdzáá, paučića, koja tka sudbinu ljudi, životinja, biljaka i stijena. U Gvatemali, osim mnogih drugih imena, nazivaju je i humana del niebla, biće magle, žena koja živi oduvijek. Na japanskome je amaterasu omikami, numina, koja donosi sve svjetlo, svu svijest. U Tibetu je zovu dakini, plesna sila koja je bistrovida u ženama. I tako se to nastavlja. Ona se nastavlja.
Shvaćanje naravi te Divlje žene nije religija nego praksa. To je psihologija u pravom smislu te riječi: psyché - duša i logos: poznavanje duše. Bez nje, žene nemaju uši kojima bi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijelovi njezinih dana prolaze u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube
sigurnost utemeljenja svoje duše. Bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez nje uzimaju previše, premalo ili nimalo. Bez nje šute, dok zapravo izgaraju. Divlja žena njihov je ispravljač, ona je njihovo srce, jednako kao što ljudsko srce upravlja fizičkim tijelom.
Kad izgubimo dodir s instinktivnom psihom, živimo u napola uništenu stanju, a slike i snage koje su ženskome naravne ne mogu se u potpunosti razviti. Kad se ženu odsiječe od njezina temeljna izvora, ona je sterilizirana, pa se njezini instinkti i prirodni životni ciklus gube, prevladava ih kultura, intelekt ili ego - vlastiti ili tuđi.
Divlja žena zdravlje je svih žena. Bez nje, ženska psihologija nema smisla. Ta divljakuša prototip je žene… bez obzira na kulturu, bez obzira na eru, bez obzira na politiku, ona se ne mijenja. Mijenjaju se njezini ciklusi, mijenja se njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja. Ona jest što jest, i čitava je.
Ona usmjerava kroz žene. Ako ih se tlači, ona se bori. Ako su slobodne, ona je slobodna. Nasreću, bez obzira na to koliko često je pritisnu, ona se ponovno uzdiže. Bez obzira na to koliko puta je zabrane, priguše, potisnu, razrijede, muče, proglašavaju pogibeljnom, opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto za Divlju ženu. Čak i najpotlačenija žena ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, to jest, prirodni. Čak i najuhvaćenija žena štiti to mjesto divljega
sebstva, jer intuitivno zna da će se jednoga dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika, pa da će zbrisati.
Općenito, kada shvatimo divlju narav kao biće za sebe, biće koje oživljava i prožima najdublji život žene, možemo se početi razvijati na dotad nezamislive načine. Kad se ne pozabavi tim urođenim duhovnim bićem koje je središnje ženskoj psihi, psihologija izdaje žene, izdaje njihove kćeri i kćeri njihovih kćeri, čitavim budućim tijekom matrilinearne loze.
Kako Divlja žena utječe na žene? S Divljom ženom kao saveznikom, kao vođom, uzorom, učiteljicom, vidimo, ne kroz dva oka, nego kroz oko intuicije koje je mnogooko. Tako, kad nametnemo intuiciju, postajemo poput zvjezdana neba: gledamo u svijet kroz tisuću očiju. Divlja žena nosi vidarske svežnjeve, ona nosi sve što žena treba biti i znati. Ona nosi lijekove za sve. Nosi priče i snove i riječi i pjesme i znakove i simbole. Ona je i sredstvo i cilj. Usvojiti instinktivnu narav ne znači raspasti se, promijeniti sve iz lijeva u desno, iz crnoga u bijelo, preseliti se s istoka na zapad, ponašati se ludo ili nekontrolirano. To ne znači da ćemo izgubiti svoju prvotnu socijalizaciju ili postati manje čovječne. To znači upravo suprotno. Divlja
narav sadržava golem integritet.
To znači utvrditi teritorij, pronaći svoj čopor, bivati u svojemu tijelu sa sigurnošću i ponosom, bez obzira na tjelesnu obdarenost i ograničenja, govoriti i djelovati u svoje ime, biti svjesna, budna, služiti se urođenim ženskim moćima intuicije i osjeta, uključiti se u svoj ciklus, naći svoju pripadnost, uzdići se s dostojanstvom, posjedovati što više svijesti.
Pa onda šta je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova - ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život.
Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole.
Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovuda, ovuda”. Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze.
Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo.
Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu.
Naivne žene kao lovina
Najmlađa sestra, najnerazvijenija sestra, predstavlja vrlo ljudsku priču o naivnoj ženi. Nju će privremeno zarobiti vlastiti unutarnji uhoda. Pa ipak, na kraju će se osloboditi, mudrija, jača, pa će odmah znati prepoznati prepredena grabežljivca svoje psihe. Psihološka priča koja je utkana u pripovijest odnosi se i na stariju ženu
koja još nije u potpunosti naučila prepoznavati urođenoga grabežljivca. Možda je više puta započinjala taj proces, ali ga u nedostatku vodstva i podrške nije još dovršila.
Zato je podučavanje pričama tako korisno: one predstavljaju inicijacijske karte, tako da se čak i djelo koje je naišlo na prepreku može dovršiti. Priču o Modrobradome mogu iskoristiti sve žene, bez obzira na to jesu li vrlo mlade, pa tek uče o grabežljivcu, ili ih se proganjalo i uznemiravalo desetljećima, pa se sada napokon pripremaju na zadnju i odlučnu bitku s njim.
Najmlađa sestra predstavlja kreativni potencijal unutar psihe. Nešto što teži radosnome i plodnomu životu. No, dolazi do obilaznice kad pristane na to da je osvoji zao muškarac, jer instinkti kojima bi to primijetila i onda učinila drugo, nisu cjeloviti.
Psihički gledano, mlade djevojke i mladi dječaci kao da zatvaraju oči pred činjenicom da predstavljaju lovinu. Premda se čini da bi život bio mnogo lakši i manje bolan kad bi se svi ljudi rađali širom otvorenih očiju, to nije tako. Mi se svi rađamo kao Anlagen, kao potencijal u središtu stanice: u biologiji Anlage je dio stanice koji se opisuje kao “ono što će postati”. Unutar Anlage nalazi se prvotna supstancija koja će se s vremenom razviti i od nas učiniti cjelovitu osobu. I tako žene provode svoje živote oživljavajući Anlage. Priča o Modrobradome obraća se buđenju i odgoju toga psihičkoga središta, te ozarene stanice. Stoga, najmlađa sestra pristaje na brak sa silom za koju vjeruje da je vrlo otmjena. Brak u bajci predstavlja potragu za novim
statusom, odmatanje novoga sloja psihe. No, mlada je žena zavarala samu sebe. Isprva je osjetila strah od Modrobradoga. Bila je oprezna. Pa ipak, radi malo užitka tamo u šumi ona krene protiv intuicije. Gotovo su sve žene to bar jednom iskusile. Ona na to uvjeri samu sebe da Modrobradi nije opasan, nego idiosinkratičan i
ekscentričan. Joj, baš sam bedasta. Zašto me odbija ta bezvezna plava brada? Njezina divlja narav već je onjušila situaciju i zna da je modrobradi muškarac ubojit, no, njezina naivna psiha odbacuje to unutarnje znanje.
Takva pogrešna procjena gotovo je rutinska kod žena koje su toliko mlade da im se alarmni sustav još nije razvio. Ona je poput siročeta vučića koji se valja i igra na čistini, a ne obraća pozornost na teškoga risa koji mu prilazi iz sjene. U slučaju starije žene koja je toliko odcijepljena od divljine da jedva čuje unutarnja upozorenja, ona također ide dalje uz naivan smiješak. S pravom se pitate je li se sve to moglo izbjeći. Kao i u životinjskome svijetu, mlada djevojka uči prepoznavati grabežljivca prema majčinu i očevu učenju. Bez roditeljskoga nježnoga vodstva ona će zacijelo rano postati lovinom. Kad pogledamo unatrag, svima nama su, bar jednom, kad nismo pazile, kroz prozor noću kradomice ušle neka izazovna ideja ili
poluočaravajuća osoba. Pa premda nose balaklavu preko lica, drže nož među zubima i imaju vreću novca prebačenu preko ramena vjerujemo im kad nam kažu da rade u bankarstvu.
Pa ipak, razne skupine vršnjaka, kulturalne sile ili psihički pritisci mogu mlado žensko, osobito od dvanaeste godine, čak i uz mudru skrb njezinih roditelja, odvući od vlastite istine, pa tako počinju prilično bezglavi rizici koje poduzima kako bi sve samo otkrilo.
Među vukovima, kad ženka ostavi svoje mladunče kako bi otišla u lov, mladi pokušavaju krenuti za njom iz brloga i niz stazu. Ona reži na njih, baca se prema njima i nasmrt ih prestraši, tako da na kraju trče prema brlogu, posrćući i prosklizavajući od žurbe. Majka zna da njezini mladunci još ne znaju odvagnuti i procijeniti druga stvorenja. Oni ne znaju ko je grabežljivac, a ko nije. No, s vremenom će ih naučiti, strogo i dobro.
Ženama, kao i vučićima, treba takva inicijacija, nešto što nas nauči da unutarnji i vanjski svijet nisu uvijek mjesta gdje vrijedi ono pravilo “udri brigu na veselje”. Mnoge žene nemaju čak ni one osnovne upute o grabežljivcima koje vučica daje svojim mladuncima, kao npr.: ako ti prijeti i veće je od tebe, bježi; ako je slabije, odluči što želiš učiniti; ako je bolesno, ostavi ga; ako ima bodlje, otrov, očnjake ili oštre kandže, kreni unatrag i idi u drugom smjeru; ako ugodno miriše, ali je omotano oko metalnih zubaca, prođi.
Najmlađa sestra u priči nije samo naivna glede vlastitih mentalnih procesa i potpuno neupućena u ubojite aspekte svoje psihe, već je mogu zavesti i užici ega. A zašto i ne? Sve mi želimo da sve bude predivno. Svaka žena želi sjesti na konja okićena zvoncima i odjahati u nepreglednu zelenu i senzualnu šumu. Svi ljudi žele dospjeti u raj već tu na Zemlji. Problem je u tome da se ego želi osjećati predivno, ali od jake želje za rajskim, spojene s naivnošću, ne postižemo ispunjenje, nego postajemo
hranom za grabežljivca.
Ta spremnost na brak s čudovištem zapravo se stječe kad su djevojčice vrlo mlade, obično prije pet godina starosti. Uče ih da ne vide i da umjesto toga uljepšavaju sve vrste grotesknosti, bile one ljupke ili ne. To učenje razlog je zbog kojega najmlađa sestra može reći: “Hmmm, ova brada nije baš tako plava.” To rano učenje da budu “ljubazne” natjera žene da se ogluše o svoju intuiciju. U tome smislu, zapravo ih namjerno uče da se predaju grabežljivcu. Zamislite vučicu koja bi svoje mlado učila da bude “ljubazno” prema ljutitoj lasici ili prepredenoj dijamantnoj čegrtuši. U priči čak i majka pristaje na tu igru. Odlazi s njima na piknik. Ni jednoj kćeri ne upućuje ni riječi opreza. Moglo bi se reći da biološka majka ili unutarnja majka spava ili da je i sama naivna, kao što je to slučaj kod vrlo mladih djevojčica ili žena bez majki.
Recimo, na primjer, da neka naivna žena stalno pogrešno odabire svojega partnera. Negdje u glavi zna da je taj obrazac jalov, da bi trebala prestati i slijediti neku drugu vrijednost. Često čak i zna što valja poduzeti. Ali postoji nešto što nas vuče, neko očaranje Modrobradim, koje nas tjera na nastavak toga razornoga obrasca. U većini slučajeva žena smatra da će se, ako se samo još malo dulje drži toga obrasca, onaj rajski osjećaj koji traži zacijelo pojaviti već u sljedećemu trenutku.
U drugoj krajnosti, žena koja je ovisna o nekoj opojnoj tvari vrlo vjerojatno u primozgu ima neki zbor starijih sestara koji govori: “Ne! Ne dolazi u obzir! To je loše za mozak i loše za tijelo. Odbijamo nastaviti.” Ali želja za nalaženjem raja vuče tu ženu u brak s Modrobradim, preprodavačem droga psihičke opojnosti. U kakvoj se god dvojbi žena našla, glasovi starijih sestara u njezinoj psihi stalno je prizivaju k svijesti i preklinju da donese mudre odluke. Oni predstavljaju one glasove u primozgu koji šapuću istine koje žena želi izbjeći, jer predstavljaju kraj njezine maštarije o Pronađenom raju. I tako dolazi do sudbonosnoga braka, miješanja slatke naivnosti i huljskoga nesvijetloga. Kada Modrobradi odlazi na put, mlada žena ne shvaća da živi manje, a ne više, premda ju je potaknuo da učini što god želi - osim te jedne stvari. Mnoge su žene doslovce živjele u bajci o Modrobradom. Udaju se dok su još naivne prema grabežljivcima, pa izaberu nekoga ko razorno djeluje na njihov život. Odlučne su u želji da “izliječe” tu osobu ljubavlju. Nekako se igraju “kuće”. Moglo bi se reći da su provele mnogo vremena govoreći: “Ta njegova brada nije baš tako plava.”
Napokon će žena, koja je tako zarobljena, vidjeti da joj je nada u pristojan život za nju i njezinu djecu sve manja. Valja se nadati da će napokon otvoriti vrata u sobu u kojoj leži sve razaranje njezina života. Dok je možda ženin partner uistinu taj koji omalovažava i razara njezin život, urođeni grabežljivac unutar njezine psihe surađuje pri tomu. Sve dok ženu tjeraju da vjeruje kako je nemoćna i/ili je podučavaju da ne primijeti svjesno ono za što zna da je istina, njezini će ženski impulsi i darovi njezine psihe i dalje biti za odstrel. Kad se ženin mladenački duh vjenča s grabežijivcem, zarobljena je ili zauzdana u onome trenutku u životu koji je trebao predstavljati pupanje. Umjesto da živi slobodno, ona počinje živjeti lažno. Grabežljivac daje lažno obećanje da će žena nekako postati kraljicom, a zapravo planira njezino umorstvo. Postoji izlaz iz svega toga, ali valja imati ključ.