What else is there

[pdgblossom]

Ok generalno mi se jebe što će me ovo vjerojatno ugristi za guzicu no nemogu više. Bilo tko od ljudi koji ovo budu čitali, ako imaju više od pola mozga shvatiti će da je ovo moj Očajni izljev bijesa i ništa drugo. U “pravom životu” ja sam ta koja šuti i trpi i čini ono što bi se trebalo. Ja ne želim biti ta osoba, jer sam nesretna i bolesnija iz minute, a moji bližnji su pokazali koliko su brižni jer ništa nisu riješili osim da se ne ubijem. Blagoslovljena bila Iva i sav kurac na svijetu koja mi je nakon pokušaja samoubojstva i psihijatrije (gdje nije ni zvala ni došla me posjetiti u ta 3 dana) prvo mi rekla nakon 2 mj. da se nesmijem ubiti jer ću osramotiti obitelj i jer će ona biti ta za koju će se znati da joj se sestrična ubila. Ako mene pitaš sramotno je što mi se ne sjeti rođendan čestitati, te što od kada živi u Zagrebu nitko od te moje brižne obitelji nije 4 godine ušao u stan u kojem živim, vjerojatno i više. Nikada me ne nazove. Jedino što su me imali obraza zlostavljati za Uskrs prije isto toliko godina, sa opravdavanjem, pa naš tata umire pa mi možemo raditi što želimo. Ej pizde, a meni je tata umro kada sam ima 23. Ne 33 kao vi. Tako da neznam koje opravdanje mogu imati ljudi da sam bitna, jer jedino što im je bitno je imati nekoga po kome mogu srati. Znam da je Kovid situacija no definitivno mogu potvrditi fa mrzim mamu. Znam da su to teške riječi, no nemogu je podnijeti. Život s njom je kao sa katatoničnim idiotom koji može gledati reprize jedne te iste epizode, pametovati za svaki kurac, a pogotovo koliko dobro zna ljude na realitima. Dosta mi je nje i ovih 19 kvadrata i nje, koje mi govori da ću otkupiti kada ona umre da ja imam stanarsko pravo. JA NE ŽELIM ŽIVJETI U TOM PAKLU. A živim u paklu. Ja nemogu biti u vezi (iako neznam što je od nelječenje štitnjače i niskog libida, do toga da sam aseksualna), nemogu pozvati ljude doma, stan nam izgleda kao crack house, a ona neda da i ulažem u njega, ni da odem. Kada bi išla uvijek vrišti, idi, imaj život, ostavi me da krepam. A što je samnom? Kako to kada ona umre ja u tih 19 kvadrata neću biti prijavljena, a zašto (jer ona i stari su sve sjebali i sada ja moram krpati) zbog njene odgovornosti. Što je tošto imam 34, nemogu doma vježbati, nemam pečnicu. Što da radim, da i dalje punim sa trulim slikama, knjigama i plakatima šupu koja nije moja i koju će jedan dan netko šutirati van. A što ona radi, samo puši, trujeme, priča na telefon, gleda kako da ne radi, i gleda reprize. Ovih dana toliko stvari smo bacili u smeče, a da ne kažem, imam problema sa probavom a ona servira masni otrov, nedovršeno. A ja trunem. Super mi je što kao me voli, no drži me u kavezu. Ja me želim raditi posao koji mrzim da nju uzdržavam i da odbrojavam dane, noći, sate i minute na fotelji koja je starija od mene i ima više rupa nego išta što sam vidjela. Ima krame na otpadu koja je u boljem stanju. Znam da je Kovid aktivan, no nesmijem ni sama van. Kao ide samnom van, no svaki put je umorna, a ja ne Pamtim kada sam išla van. Nemogu to. Ja nisam osoba koja jesam. Kada pogledam se u ogledalo mrzim se, a mrzim ju i zbog uvjeta u koje me stavila. Nju je trebalo sterilizirati, a nakraju ja sam ta. Ona je svoju mamu ostavila, a sebi ni mirovinu nije priskrbila. Što sam ja trebala se za nju i staroga brinuti, a ni na jednu izložbu mi nisu došli. I što imam danas. Ja sam motivator curi u firmi gdje sam ja odradila 90% toga, no nitko ne kudosa meni, a ja neću svoje snove živjeti, biti ilustrator, biti tipograf, no neću, Neva ide u Hag, ja nemam sigurnosnu mrežu i moje vrijeme je prošlo. Živim u strahu i poniženju. Ako izgubim posao gdje ispada da sam nesposobna još gore ću živjeti, a ovako od jutra do mraka radim stvari od kojeg mi je guzica deblja i deblja i lice trulije i srce nesretnije, nikada dobro, nikada hvala, nikada bravo Marina. Meni nitko nije ni glupu najavu napravio, ni hvala, nitko mene ne supporta, već sam ja to srčeko na koje se posere i zgazi ga i onda se vrati u svoji crack house stan jer sve je to moj izbor. Moj život nikada nije bio moj izbor. A da bude gore, jedini izlaz su mi kriperski frajeri koji samo jer sam jedina osoba u sobi će me proganjati i drkati na moje slike, i očekivati i pizditi što ne radim na našoj vezi, a da nisu me ni pitali koji mi je najdraži okus sladoleda. To nitko nezna, nezna ni mater koja me drži u zatvoru 34 godine. E pa odgovor je vanilija (ako je dobra, a ne šlag), a ona punč, ako nije sa grožđicama. Najbolji pola pola kombo ikada koji sam godinama naručivala.