It is all you fault, but you would not be sorry when I am gone - part 1
Dragi LJ
Znam da se vrtimo u začaranom krugu mojih "posljednjih objava" no ponekad treba nešto završiti. Što je život na kraju, doli preživljavanje. Za što? Za koga? Meni nije odgovor za sebe. Meni je sve napor, i ne mogu gledati odnose i ljude koji vode površne živote. Jebiga ako su moja očekivanja veća, onda možda ne bi i trebala biti tu među ovim ljudima. Neke stvari jednostavno ne možeš spustiti. Preko nekih stvari proći. I probuditi se jednog dana i pogledati se u ogledalo i više ne znati tko to tamo stoji i gleda, nije te više ni briga, jer ta osoba nema snove i želje i volje. Dali je život zbilja to da se moram tjerati da postojim.
U neku ruku vas sve volim, ali i podjednako mrzim i volim sebe više da ne prolazim kroz ovo.
Mislila sam da će novi posao unijeti promjenu koja mi treba, da će moja kreativnost rasti, da će se ona neka Marina vratiti, no to ne postoji. I ne želim tamo raditi, da tim ljudima napravim štetu. Pošast po Marini.
Jer zapravo više ništa ne želim raditi. Teško mi se iz kreveta dići. Nemam volje za ničime, i to je moja krivica, ali iskreno i vaša. Svi ste mi slomili srce.
Neki dan sam gledala i čitala po portalima što ljudi govore o 13 razloga zašto. Likovi s kojima se ja poistovječujem je najomraženiji. Ne razumjem zašto, nije silovatelj, nije govno, pomogao je ljudima, samo je introvert koji teško komunicira to što osijeća, jer je sam i tužan. I na kraju svi na njega zaborave. A od svih tih sranja, ja sam bila osoba koja je krenula u pohod sa nožem jer su mi napravili slična sranja. I nažalost nisam ništa napravila. Nitko od vas nije mi pružio ruku, jer mi je teško uspostaviti komunikaciju, i odnose, jebiga nije mi lako biti ja, a sve što čudno izađe iz toga je moja želja da vam se svidim i da vas ipresioniram, da zapravo dobijete najbolju mene, a ne što u 99,7% puta bude, najgore od mene. I jednostavno ste me zaboravili. Zaboravili ste da i ja želim ljubav i prihvačanje i koliko god djelovala nespretno i očajno, to je samo jer mi se sviđate, jer mislim da ste pametni i zabavni, a nitko mi ne želi pružiti ruku.
Ne želim vam loše u život, ali voljela bi da proživite barem godinu samoće kakvu sam ja prolazila 32, ili 33, ovisno kada se skupi sredstava za moj odlazak.
I da vi ste krivi, što ste me kao krdo ostavili, no ono što je možda najgore je to što će vas boliti briga, boli vas i sada. Ne želim vas vidjeti ikada na svom grobu, jer neke od vas i maštam ubiti, a ako postoji pakao, spremna sam vas tamo dočekati.
Ove godine sam se outala, ili kako bi se reklo izašla iz ormara, djelom mom bratu, no največim djelom mojoj majci koja je to ne shvača ozbiljno. Voljela bi da je moje autanje bilo da sam lezbijka ili pan seksualka ili bilo koji drugi kurac nego ono što jesam. Vjeruj te mi barem jedno. No ovo je najgore. Evo i svima vama koji ovo stalkate, a možda će biti 2 osobe na kraju, da ja sam aseksualac. Jadno znam. Probala sam ostvariti odnose, no jednostavno ti je grozno pretvarati se. Opet imaš potrebu biti blizak sa ljudima, no priroda i društvo u ovom slučaju ne funkcioniraju. Mrzila sam činjenice da sam lagala da imam dečke samo da ne budem čudovište ili vas neke mimozice da ne plašim da vas želim zaskočiti.
Mojoj Mami
Stvarno si mi slomila srce. Ti bi me poslala doktorima, no za ono što sam ja nema lijeka. Rekla sam ti milion puta što me mući, a ti kao da je to nešto trivijalno. Volim te al podjednako te mrzim. Loša si majka, jer tvoje odbijanje sudjelovanja u ikakvim problemima, a kao jesu problemi, dobijem u konačnici tebe sa zapaljenom cigaretom kojoj pozli. Okreneš cijeli problem na sebe. Mrzim to što igraš na moju savjest da te ja uzdržavam ostatk života. kada kažeš da jedva čekam te se riješiti, kada mi dođeš sa tim stavovima stvarno mi i dođe, jer me ponižavaš kao osobu, i sve što jesam. Čitav život sam pod tvojim lance. Ljutiš se na mene kada ja tebe zovem, ali ti isto radiš meni. Istreniral si me da uopće ne vjerujem samoj sebi. I kada kažem nećemu ne, kada mi se Ulf uletavao, rekla sam ti da me ne nagovaraš da prihvatim to, već da mi pomogneš se riješiti toga. Tvoji pristupi su reci mu da ide u pičku materinu, što nije komunikacija. No nahrani svoj ego, što me dovelo da se sada dopisujem sa dečkom od 22 godine samo da se ne ubije. Hvala ti na tome. Kao da će išta od toga promjeniti ono što jesam. Također, tvoji uvjeti života koji si nam privredila su fantastični. Za sve kriviš staroga, al ništa nisi sama napravila da se to riješi. I sada je ista takva situacija, tebi je super u našem malom zatvoru 2 metra pod zemljom, sa tebe ne iskaču buhe, i ne smrdiš po cigaretama, jer ha ti ih pušiš i jebe ti se. Makar me bolili sinusi. Moja volja za svime je proizvod prljavih i vlažnih zidova i svega unutra, jer sve istrune što napravim, a uvijek kažeš da ti si mlada, što ti, a i kada krenem ti i Luka me pokopate. Nisi ni pitala dali bi u Osijek baki s tobom, a i sam si kimnula kada sam rekla da me baka od sve unučadi i praunučadi najmanje voli. Iako sam se namučila za nju.
Mome pokojnom ocu
Eh tata, iako te nema i ti si na ovoj listi. Jer tvoje konstatno maltretiranje, i zlostavljanje je odvelo do ovoga. Žao mi je što nisi imao bolji život, no ti i mama ste na slijepo srljali u rupu. Napravili ste djecu koja moraju krpati vaša sranja. Koji kurac. Uz to, uvijek sa pomaganjima svima drugima sam se osiječala jadno. Vanji si bio spreman srediti upad u školu. Tko je Vanja, susjedna koja nije ni 2 godine bila do naših vrata. Derao si se na mene, kada sam radila za vrijeme faksa što mi prije plača neće doći jer treba tvoje telefone platiti. Ni neznaš kakav je to jadni osiječaj kada novce od maškaranja daš svojim rodteljima. Kada mjesiš tijesto i vodu jer su vama dvoje prioritet cigarete. Ono malo nade i optmizma si ubijao. Nidada ni ti ni majka niste došli na ni jednu izložbu na fasku, a bila sam dobra. Ti si se smao sprdao samnom. Sa mojim blesavim idejama, uzrečicama i kako kao idiot bojam po prvi put mediapa sa grafitnim sprejem. No ipak sam od sviju nas najviše ti došla na grob. No karaju kraj tebe i ostalih ne želim biti pokopana. Ne smatram vas svojima, jer me nikada niste razumjeli.
Mome bratu
Luka. Mislim da ja u konačnici tebe volim više. No od tebe nikada neću dobiti istinu. Ti si samo pusta obečanja koja se istresu na mene. Gle koliko te molim za poklom, da moram te moliti da mi kupiš poklon za rođenda. Koji kurac. Moram reći da imaš svoje trenutke, no kao i ljudi koji će se naći niže, i ne možda zasluženim redom već eto zato jer moram njih vrisnuti, ne voliš me, ne podnosiš me. Zašto nikada samom na cugu ili u kino nećeš. Što je to toliko odbojno prema meni? Kada sam mamu zamolila da te pita, lagao si. Jer ništa se nije promijenilo. Moje postojanje ti ide na živce, i svjesna sam toga. Pa barem budu muško i reci što to ne podnosiš kod mene? Nećeš imati prilike, a možda da si bio iskren bi me spasilo. Vidiš ja cijeli život tvoje tebe štedim. Štedila sam i mamu i tatu sa spikama da ne želim na izlete, tko bi išao u glupu Veneciju, ili na maturalac, ili na maturalnu večeru. Jako me pogodilo što si mi spočitavao pripreme kod Vučića, kada si sa mojim zaradama i ušteđevinama išao na maturalce i te izlete. Još od malena sam te učila graničara da ti se ne sprdaju kao meni što to nikada nisi čuo. Da ljudi s tobom zbog toga ne žele sjediti u klupi, ili se družiti s tobom. Da ne budeš crna ovca kao ja, a ti si svo sve na brojek, dajte meni te pare. Dizajn je bio jedino što sam htjela i žao mi je što sam ga ikada studirala, jer nisam za to. Više ga ni nevidim. Ne osjetim, a htjela sam biti tipograf, htjela sam nešto bitno napisati i nacrtati. Napraviti nešto što će donijeti neku promijenu barem na bolje.
Curama na keramici
Vas nisam htjela do sljedećeg seta ispucati, ali me kopkate jer ste mi slomile srce. Znam da me ne možete svi voljeti na ovome svijetu. No mene baš nitko ne voli osim par ljudi koji misle da me vole, ali me trebaju jer su krvopije. Što sam ja vama napravila. Jako sam vas voljela. Bila sam toliko sretna, jer gle tu su 4 cool cure s kojima bi se voljela druškati. Charlotte zadnji put si me povrijedila kada si izvela Niku van da ne čujem što pričate, nažalost rijetko se i nastojim fokusirati na vašu raspravu. Znam da su intimne, pa niti ne slušam. No zašto vas nije briga. Bila sam ljubazna. Sve ste mi drage, i zabavne i ljudi s kojima bi se ja voljela družiti. Oprostite ako sam malo naporna, to uglavnom i je bilo zato jer se previše trudim, pa ne mogu ni smisliti od 392 odgovora u glavi kako bi vas impresionirala. Zašto mi niste dale šansu? Uvijek sam se osiječala kao višak, i teško mi se bilo ubacivati u grupne rasprave kada ste se vi nadovezivali na vaše izlaske. Kao da sam eto tu da budem tu. Zato ni neću biti tu. Ne želim ići na step sa vama, kada sam toliko ukočena da ga ne mogu savladati. Možda je stvar u meni, no djelom je i u vama, jer uvijek sam nailazila na zid, zato sam i ostala duže na poslu da ne idem, kada očigledno vi ne želite da idem sa vama. Stvarno sam vas htjela imati za prijatelje, ili bolje poznanike, i žao mi je što niste vidjele najbolje od mene, no niste se ni vi potrudile, jer uvijek je bio onaj upitnik Marinine težine za stolom, i da vidjela sam ga i zato mi je bilo teško komunicirati s vama, jer nikada neznaš pravi odgovor.
Za ostale pošto moram raditi na ovaj dan... u nastavku vas operem, a ima vas dosta, da bar je samo 13... ovo su 4, a ako ih zbrojimo 7, a tu još i Lidia i Irena i Karla i Brkić i Iva i Luka i Denis, i brojni drugi fale. I da sve ću vas navesti, jer ste to zaslužili. Izdali ste me. Zaboravili. Ponizili. Pa da barem budete odgovorni za komad onoga što će se dogoditi.