Alice in living hell
Dragi LJ!
Evo vidimo se u ovome izdanju, iako imam par postova na svojim notsima na mobitelu, no mislim da opet te objave nikada nećemo vidjeti jer mobitel mi krepava. U nekom polu životu je kao i ja. Nije živ, a nije ni posve mrtav.
Noćas nisam spavala. Bavila sam se svim brigama i strahovima koji me inače muče. Mrzim što sam doma, a opet mrzim što to doma nije odmaranje. Zapravo nema dana kada ne radim. Ladu sam napravila i to praktički solo, a dobila pola novaca. Tihana ima ulogu šefice, što me smeta, jer ako idemo pola pola, onda nije cool što ja radim 87% posla. Mislim da i to kuži da me smeta, jer ne zna ništa.
Da bude još gore užasno sam napeta zbog njenog CDa, da ne ispadne smeće. Jer se cijeli proces odvija da šaljemo sve Ladi, pa ona diskografskoj kući, pa oni tiskari. ne volim se igrati pokvarenog telefona, a toliko izmjena smo imali da je suludo. Trebalo bi nas se isplatiti duplo od toga. To nisu bili dizajn zahtjevi, već editi teksta, i to bezvezni, jer 9 ljudi stavlja svoja glupa mišljenja, tipa treba ispred škole pisati da je bila great, ili ne ili treba staviti smjer ili maknuti školu uopće.
Prošli tjedan je Ernest umro. Kao da sam znala, vrisnula sam njegovo ime. Moram reći da sam plakala više nego na tatinom pogrebu, iako sam cijelo vrijeme mislila na tatu. Doduše niti se ne sjećam tatinog pogreba, to je sve neka magla. Znam da sam bila super bijesna.
Osijek uz to mi je donio još više stresa, jer nisu znali kada će biti pogreb, a trebali smo doći odmah. Ja sam se sa poslom dogovorila da pon, utorak i srijedu imam free za five, no onda sam morala ići. Tražila sam ih odgodu. Nadam se da će razumjeti. Da opet ne bi bilo kao imamo i nemamo razumjevanja. Mislila sam ok, možda u Osijeku da radim. No od siline ljudi, i djece, nije ni bilo mjesta da otvorim laptop, a uz to dobila sam bad ass bronhitis. Pa me pere stres, i glavobolje. Pogotovo jer sve što sam istraživala i radila za cool agenciju u kojoj bi radila, bilo onemogučeno jer nemogu već neko vrijeme mob koristiti.
Shvatila sam da mi je još gore nego što sam mislila. Ne mogu ne raditi. Tj. mogla bi da me nije strah, ali je. Doma sam dobila slom živaca jer majka ne razumije da više nisu vremena da se švercam sa projektima, sa programima. Neki dan sam radila portfolio za još jedno potencijalno radno mjesto. Nisam mogla napraviti jer je sve improvizacija. Imala sam na jednome plakatu život koji je uzgajao novi život na sebi. Sada svi ti projekti su u kuhinji, ispred štednjaka. Neću ni pitati gdje mi je porculan i ostale gline, jer jednu sam našla koja toliko smrdi, a ostale su vjerojatno okamenjene. Nemogu to jendostavno gledati, a majka je kao sačekaj kada bude toplije. Sačekajno ljeto. Nemoj to bacati. Stvarno sam u paklu. U paklu sam vječnog čekanja i trulih i vlažnih zidova i starih i krvavih plahti na kojima spavam.
Voljela bi da me agencija primi iz više razloga. Moram pobjeći odavde. Došla sam do zaključka da moram pobjeći iz ovog života. I agencija mi barem se nadam može pružati tu mogućnost. Shvatila sam da sam majci samo obročna porcija. Boli me glava, a ona 3 puta više puši. To je uvijek bilo primarno. Ja sam joj sekundarna. Čak ni moje mišljenje ne poštuje. Govorim joj za jednu seriju ni sve dok Denis nije rekao to je bomba, onda je i naziv znala iako ja joj govorim već 2 godine za nju. Kao da ne postojim, kada se Iva i Denis pojave sve staje, a onda se pretvara da je na mojoj strani, kada mi iva kaže one sve grozote. Još mi je super kada dolazi i kaže mi da se ne smijem ubiti jer ću donijeti sram njima, a onda bez pardona mi govori stvari kako da se trebam ubiti, da tko može podnijeti biti samnom i sekundu, slušati me kako govorim. Zato želim pobijeći.
Non - stop kuka kako će ostati sama kada mi pizde od djece odemo i ostavimo je. I ja se uvijek osjećam tako ubijeno zbog toga. Jer ništa ne smije misliti bez njenog dopuštenja. Ona mi je jedini "prijatelj", a to ne smije biti tako, jer ja nju na prvo mjesto stavljam, dok njoj su njena sestra i nećaci. Svi su predbaciju kako su mogli napustiti jedni druge, baka tetu kada je bila mala, mala baku, teta sada baku, a svi su razmišljali za sebe, bili su sebični. Ja to nikada nemam, nemam ni sada. Ovo mi je prvi dan pauze u mjesec dana, a bolesna sam. Ubija me glava, da kada Luka dođe doma će mi reći da sam ljenguza, da što ne nađem posao i ne radim. Kada doma radim, onda je daj pređi na drugu mrežu, skini se sa neta, pomakni se, ne vidim tv od tebe, odi tamo raditi želim ležati. Želim pobijeći od toga.
Uz to kada sam radila projekt za agenciju, bilo mi je super, jer mi je bilo zanimljivo i vrijeme mi je brzo prošlo, prebrzo. Čak sam se pitala dali sam usporila se. To je dobro. Al sumnjam da će me zaposliti, jer nemam iskustva sa aplikacijama, i koliko god bi voljela napraviti Nike aplikaciju, ona je i dalje za mene špansko selo. Zato nikome sa bivšeg zaposlenja nisam ni rekla da su me tražili, samo bi mi se smijali, ili bi mislili da lažem. Ponekad mi se čini da bi mi bilo bolje da jednostavno počnem raditi kao dizajner za online kockanje ili takvo neko sranje, jer jesam sranje.