Where is my Mind
Dragi LJ!
Neznam zašto, no užasno mi je teško danas. I koliko god nastojim biti cool, ne mogu. Luka je napokon otišao van, a ja sam sama s Hirom. I plačem zadnih 45 minuta. Pošto si ti mrtvo ja, dio si mene, ali samo onaj dio koji stvorim. Znaš o čemu mislim, o onome istome kada sam si prije 4 godine prerezala žile. Onda sam jer me majka zamolila poslala prijavu za Neuraland, i ništa se nije promijenilo. Znaš o čemu mislim? Mislim o tome što bi sve dala da je tata živ. I o tome zašto sam ja živa. Nikada se baš nisam slagala sa tatom, ali znam da bi mami i Luki i svima bilo bolje da je živ. Mislim koji je to smisao života, kada ja od kada znam za sebe ne želim živjeti. Godine terapije i tablete to nisu mogle promijeniti. Moji doma su morali i još moraju živjeti sa mojim demonom. Ja ne želim samu sebe, a tata je bio posve obruto. Vječni optimist. Nada naše obitelji. On je volio živjeti, sanjati, željeti. I sada koji je smisao svega ovoga. Da ja plačem, i ne želim biti, a netko to je htio biti više nije. Sve svoje godine bi podjelila drugima da mogu. Dala bi i Erneu, i Lukinom tati...svima kojima bi mogla, jer ja ću potratiti ovaj život, jer ga ne želim živjeti. Pa koji je smisao svega ovoga. Živjeti, a na kraju ne postojati. Živjeti, a ne željeti biti.