Toliko slični, a opet u potpunosti različiti - So alike, but at the same time completely different
When asking Serbs and Croatians to compare their languages, some of them say they're quite alike. On the other hand, the bigger part of the native speakers of both languages seem to see them as completely different. From a grammatical standpoint, the languages are similar, but not the same. The syntax and grammar are completely different, as in any other two distinct languages. When it comes to vocabulary, there are more points of similarity. I won't go into a deep analysis of these statements, but from my casual observation of the languages, both conclusions are right.
I always felt a strong difference between Serbian and Croatian. I had never asked a person who didn't speak neither of the two as their native tongue but had some experience with them, if he/she could feel the difference? If I ever get the chance, I'll ask. Since I was a child, I defined Croatian as more warm and friendly, and Serbian as somewhat harsh and guttural. There's nothing like a word of praise in Croatian, and a threat in Serbian. I understand that my viewpoint might be tainted by social/political aspect of me growing up, but with me being aware of it, I think I can separate any possible prejudice which has been harbored from childhood, to think about it in a more 'objective' way. But even if that isn't so...there as another question to ask. Did the attributes of Serbs and Croats create the particular 'feel' for their language, or did their languages create the attributes for their speakers?
I discussed this with a friend from Serbia today, and he agreed that to his ear, Croatian sounds soft and gentile to the point of being feminine (even when spoken in deep, manly voices). This made me remember my thoughts about Serbian...the angriest Croat will never sound as furious while swearing when compared even to a calm Serb.
***
Kada Srbi i Hrvati uspoređuju svoje jezike, neki kažu da su prilično slični. S druge strane, čini se da veći dio izvornih govornika obaju jezika misli da su oni prilično različiti. Sa gramatičkog stajališta, jezici su slični, ali ne i isti. Sintaksa i gramatika su im u potpunosti različiti, kao i u bilo koja dva različita jezika. Sa rječnikom je malo drugačije, jer jezici dijele više sličnosti. Neću ulaziti u duboku analizu ovih tvrdnji, ali iz mojih svakodnevnih promatranja jezika, oba zaključka su točna.
Uvijek sam osjećao snažnu razliku između srpskog i hrvatskog. Nikada nisam pitao osobu kojoj nije materinji nije bio niti hrvatski ni srpski a bila je koliko toliko upoznata sa oba, da prosudi da li vidi neku razliku? Ako ikada dođem u priliku, pitat ću. Još od kada sam bio dijete, hrvatski sam određivao kao topliji i prijateljskiji, dok sam srpski smatrao nekako grub i grlen. Ne postoji ništa što bi se usporedilo kao riječ pohvale na hrvatskom, no kao ni prijetnja na srpskom. Razumijem da bi se moj stav mogao smatrati uprljan socijalnim/političkim čimbenicima mog odrastanja, ali uzimajući u obzir da sam ja toga svjestan, mislim da mogu odjeliti moguće predrasude koje su nastajale tijekom mog djetinjstva, da razmišljam o tome na više 'objektivan' način. No, ali i ako to nije tako...postoji drugo pitanje koje moramo postaviti. Da li su značajke Srba i Hrvata stvorile određeni 'osjećaj' koji se povezuje sa njihovim jezikom, ili je jezik stvorio te značajke u narodima?
Pričao sam o ovome sa prijateljem iz Srbije danas, i on se složio da njegovu uhu, hrvatski zvuči meko i nježno do krajnosti da zvući ženstveno (čak i kada ga govori dubok, muški glas). Ovo me navelo da se sjetim svojih misli o srpskom...najljući Hrvat neće nikada zvučati ljuto kada psuje kada se usporedi čak sa mirnim Srbinom.
I always felt a strong difference between Serbian and Croatian. I had never asked a person who didn't speak neither of the two as their native tongue but had some experience with them, if he/she could feel the difference? If I ever get the chance, I'll ask. Since I was a child, I defined Croatian as more warm and friendly, and Serbian as somewhat harsh and guttural. There's nothing like a word of praise in Croatian, and a threat in Serbian. I understand that my viewpoint might be tainted by social/political aspect of me growing up, but with me being aware of it, I think I can separate any possible prejudice which has been harbored from childhood, to think about it in a more 'objective' way. But even if that isn't so...there as another question to ask. Did the attributes of Serbs and Croats create the particular 'feel' for their language, or did their languages create the attributes for their speakers?
I discussed this with a friend from Serbia today, and he agreed that to his ear, Croatian sounds soft and gentile to the point of being feminine (even when spoken in deep, manly voices). This made me remember my thoughts about Serbian...the angriest Croat will never sound as furious while swearing when compared even to a calm Serb.
***
Kada Srbi i Hrvati uspoređuju svoje jezike, neki kažu da su prilično slični. S druge strane, čini se da veći dio izvornih govornika obaju jezika misli da su oni prilično različiti. Sa gramatičkog stajališta, jezici su slični, ali ne i isti. Sintaksa i gramatika su im u potpunosti različiti, kao i u bilo koja dva različita jezika. Sa rječnikom je malo drugačije, jer jezici dijele više sličnosti. Neću ulaziti u duboku analizu ovih tvrdnji, ali iz mojih svakodnevnih promatranja jezika, oba zaključka su točna.
Uvijek sam osjećao snažnu razliku između srpskog i hrvatskog. Nikada nisam pitao osobu kojoj nije materinji nije bio niti hrvatski ni srpski a bila je koliko toliko upoznata sa oba, da prosudi da li vidi neku razliku? Ako ikada dođem u priliku, pitat ću. Još od kada sam bio dijete, hrvatski sam određivao kao topliji i prijateljskiji, dok sam srpski smatrao nekako grub i grlen. Ne postoji ništa što bi se usporedilo kao riječ pohvale na hrvatskom, no kao ni prijetnja na srpskom. Razumijem da bi se moj stav mogao smatrati uprljan socijalnim/političkim čimbenicima mog odrastanja, ali uzimajući u obzir da sam ja toga svjestan, mislim da mogu odjeliti moguće predrasude koje su nastajale tijekom mog djetinjstva, da razmišljam o tome na više 'objektivan' način. No, ali i ako to nije tako...postoji drugo pitanje koje moramo postaviti. Da li su značajke Srba i Hrvata stvorile određeni 'osjećaj' koji se povezuje sa njihovim jezikom, ili je jezik stvorio te značajke u narodima?
Pričao sam o ovome sa prijateljem iz Srbije danas, i on se složio da njegovu uhu, hrvatski zvuči meko i nježno do krajnosti da zvući ženstveno (čak i kada ga govori dubok, muški glas). Ovo me navelo da se sjetim svojih misli o srpskom...najljući Hrvat neće nikada zvučati ljuto kada psuje kada se usporedi čak sa mirnim Srbinom.